Dan kad dobijemo dijagnozu bilo koje teške i kronične bolesti dan je u kojem se naš život mijenja iz temelja. Suočavanje s novom dijagnozom i vrijeme prilagodbe duboko su individualni procesi. Oni ovise o težini stanja, vanjskim okolnostima, ali i o osobnoj otpornosti, usvojenim načinima samoobrane te dosadašnjem iskustvu nošenja sa životnim teškoćama. Sve nas to kao osobe čini jedinstvenima, a istovremeno prolazimo slična iskustva iz kojih možemo, dijeleći ih, učiti i pomagati jedni drugima.
Zajedničko svima je da moramo proći kroz proces tugovanja, žalovanja zbog gubitaka koje bolest donosi. Prije svega riječ je o gubitku zdravlja, fizičkih i psihičkih sposobnosti, a i mnogih velikih i malih stvari koje su činile našu svakodnevicu. Ti se gubici šire na sve aspekte života, sve čime smo se identificirali, kao i na odnose s drugima. Posebno je bolno što se, kao kula od karata, ruše naši planovi, i što tugujemo zbog gubitka budućnosti kakvu smo zamišljali.
Žalovanje za onim što se nikada neće ostvariti je bolno i trajno jer se ti događaji, te situacije pojave odjednom. Neočekivano nas zaskoči spoznaja da neke stvari nikada nećemo moći napraviti i ostvariti. Tek trebamo naučiti da možemo puno drugih stvari koje čekaju da ih otkrijemo.
Žalovanje za onim što se nikada neće ostvariti je bolno i trajno jer se ti događaji, te situacije pojave odjednom.
Postoje brojne teorije o fazama procesa žalovanja zbog gubitka, a najpoznatija je ona koju je razvila Elisabeth Kübler-Ross za potrebe medicinske struke, da bi je kasnije proširila na bilo koje iskustvo gubitka kao što je smrt bliske osobe, razvod, gubitak posla, prekid veze i slično. Kübler-Ross naglašava da su stadiji po trajanju i intenzitetu različiti koliko smo i mi različiti međusobno. Netko će neki stadij preskočiti, netko u nekome ostati predugo, osoba može toliko zapeti da će trebati stručnu pomoć. Brzo, lako, sporo ili teško, ali svi prođemo taj proces.
Negiranje je prva faza. Kada dobijemo taj papir s dijagnozom, prva reakcija je nevjerica. To je svojevrsno stanje šoka u kojem odbijamo shvatiti ozbiljnost dijagnoze, to je normalna obrambena reakcija i obično traje kratko.
Ljutnja je drugi stadij. Ljutimo se na bilo koga ili što, sebe, druge, genetiku, okolnosti, sve što bi moglo biti krivo što je došlo do bolesti.
Pogodba ili pregovaranje počinje kada osoba pokušava s nekom višom silom ili sudbinom dogovoriti da će promijeniti način života, zdravo jesti, vježbati i učiniti bilo što, samo da se dijagnoza pokaže kao pogrešna.
Depresija je četvrta faza, i pri tom se misli na kratkoročno stanje, a ne nužno na bolest. U ovoj fazi možemo se osjećati potišteno, izgubljeno, neshvaćeno, izgubiti interes za svakodnevne aktivnosti, biti anksiozni, patiti od nesanice, plakati. Stručnjaci kažu da ne možemo izbjeći teške osjećaje, da je dobro izraziti bol i tugu da bi proces prebolijevanja bio uspješan. Ponekad nam je potrebna stručna pomoć.
Prihvaćanje je peta faza. Faze ne prolazimo linearno, ponekad se nakratko možemo vratiti u neku od prethodnih faza, a zatim brzo doći do prihvaćanja realnosti. Ovo je samo kratki osvrt na faze žalovanja prema Elisabeth Kübler-Ross.
To što prihvaćamo činjenicu da imamo dijagnozu rijetke bolesti jetre ne znači da su strah i neizvjesnost nestale, one nas prate i dalje, a mi učimo kako nastaviti živjeti najbolje što možemo. U tome pomaže razumijevanje bližnjih, ali i organizacije pacijenata koja pružaju edukaciju, psihološku pomoć i kontakt s osobama koje prolaze isto, sve to što nama pruža Zaklada za rijetke bolesti jetre.
Ipak, najveća odgovornost je na nama samima, najviše o nama ovisi kako ćemo nastaviti živjeti. Na patnju možemo reagirati ogorčenošću, apatijom, očajanjem ili se izdići iznad nje. Egzistencijalna kriza uzrokovana dijagnozom dovodi nas do logoterapije Viktora Frankla, prema kojoj se čovjeku može oduzeti sve, ali ne i mogućnost da svojom slobodnom voljom, po savjesti i bez obzira na težinu problema, zauzme stav prema onome što ga ograničava. Na taj način se distanciramo, ne poistovjećujemo se s problemom. Što od nas traži kriza u kojoj smo se našli? Koje su naše mogućnosti, što ćemo izabrati?
Planovi za budućnost možda su propali, ali nam se umjesto njih otvara prostor novih mogućnosti koje čekaju da ih prepoznamo kao najsmislenije za nas – sada i ovdje. U patnji smo na neki način izolirani, izmješteni iz vlastitog života, ali upravo se u tom iskustvu može kriti prilika. Kriza nam pomaže izoštriti pronicljivost i jasnije sagledati što nam je u ovom trenutku nepotrebno i suvišno, a koji su nam izbori doista smisleni.
Život uvijek i u svim okolnostima ima smisla, a ono čemu čovjek teži je smisao, nikako samo ugoda ili moć.
Prema Franklu, život uvijek i u svim okolnostima ima smisla, a ono čemu čovjek teži je smisao, nikako samo ugoda ili moć. Riječ je pritom ne o nekom apstraktnom, nama nedokučivom smislu, već o onome koji iznova tražimo i pronalazimo u svakoj životnoj situaciji. Put do prepoznavanja smisla možda izgleda težak i dug, ali ne treba propustiti priliku koju nosi. Potrebni su nam promjena ciljeva, volja za prilagodbom i fleksibilnost. Upravo to opisuje pojam rezilijentnosti (psihološka otpornost), koji podrazumijeva sposobnost da dramatične događaje prihvatimo i pretvorimo u nove sposobnosti za oblikovanje ostatka života. Dok prolazimo kroz suočavanje s dijagnozom, sami ili uz stručnu pomoć, važno je raditi male korake. To su toliko puta spominjane, male ali važne aktivnosti, koje su nam uvijek dostupne za prvu pomoć, kao lijekovi u kućnoj apoteci: vježbajmo zahvalnost, humor, ismijavanje problema, budimo što češće u sadašnjem trenutku i mislimo na druge, jer to ima ljekovit učinak.
Život nakon dijagnoze više nikada nije isti kao život prije nje. To znamo iz vlastitog iskustva i upravo zato nitko bolje od nas ne može pomoći drugima koji se upravo suočavaju s dijagnozom. Budimo im podrška!
Slavica Bibić, logoterapeutkinja
