Bolujem od primarnog sklerozirajućeg kolangitisa, najveća podrška mi je obitelj, a pomažu prijatelji, skupljanje antikviteta i dobro radno okruženje.
Moja osobna borba počinje krajem 2011. godine kada sam nakon završetka studija sestrinstva na stažiranju u noćnim smjenama povremeno znao dobiti povišenu temperaturu, osjećaj hladnoće i drhtavicu. Otišao sam na pretrage krvi sumnjajući na bakterijsku ili virusnu upalu, no nakon početnih pretraga u Osijeku iz kojeg dolazim te postavljanja pogrešne dijagnoze (autoimuni hepatitis) i liječenjem pogrešnim lijekovima, nakon pola godine otišao sam po drugo mišljenje u KBC Zagreb –Rebro – kod profesora Vucelića koji je, vidjevši dokumentaciju, odmah postavio pravu dijagnozu i propisao mi lijek Ursofalk. Jetreni enzimi odmah su se smanjili s četveroznamenkastih brojeva na dvoznamenkaste i troznamenkaste brojeve. Nekoliko godina je sve bilo u redu, no kako je ovo progresivna dijagnoza, a žučni vodovi se sve više skrućuju i zatvaraju, tri puta su mi u KBC-u Osijek stavljali stentove u žučne vodove. To su, na žalost, samo kratkoročni olakšavajući tretmani.
2014. godine zaposlio sam se u Medicinskoj školi Osijek u kojoj još uvijek radim. Svoju ljubav prema čovjeku i aktivnom pomaganju drugima razvijao sam od ranih godina svog života putem osnovnoškolskog natjecanja u pružanju prve pomoći. Svoj profesionalni rast mogu uvelike zahvaliti svojim nastavnicima te svojim bivšim i sadašnjim kolegama. Kao nastavnik najveći dio svog praktičnog dijela nastave, odnosno kliničkih vježbi mentorirao sam učenike na Klinici za psihijatriju, Kliničkog bolničkog centra Osijek. Specifičnostima rada na psihijatriji naučio sam načela holističkog pristupa, poštivanja jedinstvenosti ljudskog bića, empatiji te asertivnosti u radu s ljudima. Smatram kako biti medicinski tehničar / nastavnik, odnosno raditi i voljeti taj posao znači, između ostalog, posjedovati stručna znanja, stručne vještine i stavove prema ljudima i prema životu općenito.
Smatram kako biti zdravstveni djelatnik znači biti emocionalno zrela i stabilna osoba, osoba koja mora moći razumjeti i nositi se s ljudskom patnjom, a u mom slučaju na žalost i s vlastitom patnjom koja nam često „daje život godinama, a ne godine životu“ jer kao što svi znamo ishod naše dijagnoze doista je neizvjestan. Smatram da je na neki način blagoslov što kroz svoju borbu i proživljenu patnju mogu učenicima prenijeti ono zbilja važno u svakom smislu te riječi, a to je biti osoba koja može razumjeti i nositi se s etičkim dvojbama, osoba koja zaista može razumjeti pacijentove osjećaje i njegove postupke u kompleksnim situacijama kada nastupi bolest.
Jetra mi je prvi put transplantirana 2017. godine jer je bila već toliko oštećena da su mi stalni kolangitis i povišene temperature onemogućavale svakodnevno funkcioniranje. Iskreno, najveći problem mi nije bila sama transplantacija već prečeste kontrole na KB Merkur u ranim mjesecima nakon transplantacije. U međuvremenu uz rad, završio sam i magisterij sestrinstva, napredovao u struci, živio sretan, ispunjen i produktivan život. Od 2017. godine do početka 2021. godine sve je bilo u redu, no bolest se na žalost vratila i simptomi su se ponovili, ovaj put uz mučnine i izrazitu slabost. Odmah sam prošao predtransplantacijsku obradu i stavljen sam na transplantacijsku listu. Godine 2022. drugi put sam transplantirao jetru.
Zdravstvene borbe često jesu svakodnevne i često te obeshrabre, psihički potoneš, nekada se i dobro isplačeš i pitaš se: „Zašto baš ja?“. No mislim da je važno životom koračati dan po dan, ne razmišljati previše što bi bilo kad bi bilo ili kako bi bilo da je drugačije, da sam zdrav? Ima dana kada se osjećam toliko dobro da bih skakao padobranom, a ima dana i kada se osjećaš malo lošije tada treba uzeti vrijeme za sebe, odmoriti se, pročitati koju dobru knjigu, naspavati se. Ako si sretan i ako se dobro osjećaš, tada ništa drugo nije važno.
Nije dozvoljeno prenositi priče pacijenata objavljene na ovoj stranici bez naše isključivo pisane dozvole. Za sva pitanja možete nas kontaktirati na info@rijetkebolestijetre.hr.
