,,Strah je naš najveći neprijatelj. Mi mislimo da je to mržnja, međutim, to je strah.”, Mahatma Gandi
,,Kao što je objekt nade buduće dobro, tako je objekt straha buduće zlo.”, Toma Akvinski
Ovi citati o strahu potvrđuju da se o njemu raspravlja oduvijek, analizira ga se i obrađuje iz raznih aspekata. Mi ćemo se, u kontekstu brige o sebi, kao pacijenti s kroničnim dijagnozama rijetkih bolesti jetre, osvrnuti na svakodnevne brige i strahove i na to kako im se smijati, kako bi barem nakratko pobjegli iz naše svakodnevice.
Krenimo od same egzistencije. Egzistencijalna analiza pod pojmom ljudske egzistencije podrazumijeva sve što čini ljudsku zbilju, svjesnost o sebi i svijetu. Naše postojanje ispunjeno je neizvjesnošću, nesavršenošću i brigom da ćemo izgubiti nešto nama važno. Jasno je da po definiciji egzistencija u sebi neminovno sadrži strah.
Strah nam je dan evolucijski kao reakcija na opasnost zbog koje se aktivira cijelo tijelo, a u mozgu pokreće mehanizam poznat kao „borba ili bijeg“. Važan je za preživljavanje, ima zaštitnu funkciju jer nas čuva od opasnosti pa smo na stalnom oprezu pokušavajući na vrijeme otkriti opasnost. Mogli bismo reći da nam je zbog toga evolucijski uvjetovano da više pažnje poklanjamo negativnim stvarima.
Daljnjim razvojem ljudskog mozga razvila se sklonost ne samo uočavanja stvarnih, nego i predviđanja potencijalnih opasnosti i ugroženosti, kao i onih koje se vjerojatno nikada neće ostvariti. Tako smo razvili strahove i tjeskobe koji su sveprisutni u svakodnevnom životu, a poznati su kao misao „što ako…“. Problem nastaje ako razvijemo strah od zamišljenih opasnosti koji raste do ekstremnih oblika pa dovede do napadaja panike, tjeskobe ili raznih fobija. Takvi oblici straha trebaju ozbiljan pristup i stručnu pomoć.
Problem nastaje ako razvijemo strah od zamišljenih opasnosti koji raste do ekstremnih oblika pa dovede do napadaja panike, tjeskobe ili raznih fobija.
Strahu se terapijski pristupa i humorom, crta ga se, daje mu se ime, priča se s njim i daju mu se ultimatumi. Logoterapija pojam straha povezuje s gubitkom smisla i zanemarivanjem duhovne i etičke dimenzije bića. Neke od metoda rada sa klijentima su derefleksija (odvajanje od pretjerane usmjerenosti na nešto), paradoksna intencija (obrnuto htijenje – uz pomoć humora htjeti nešto čega se bojimo), promjena stajališta, djelovanje unatoč strahu. Prevladavanje straha crpi snagu iz „prkosne moći duha“, kako Viktor Frankl naziva našu unutarnju sposobnost koju klijenti u terapijskim razgovorima otkrivaju i osnažuju.
Teme osoba s rijetkim bolestima jetre su svakodnevne brige i strahovi i pitanje kako olakšati život sa dijagnozom. Brige koje osjećamo ne blokiraju nužno odlučivanje i spremnost na akciju, što strah, ako je jak, može učiniti. Brinemo i bojimo se dijagnoze, pregleda, dijagnostičkih postupaka, strah nas je rezultata pretraga, progresije bolesti, nuspojava lijekova. Lista je duga, imamo i strahove nevezane direktno za našu dijagnozu, ali nećemo dalje nabrajati jer brige i strah pojačavamo ako smo fokusirani na njih.
Što možemo učiniti kada smo preplavljeni brigama? Nema čarobne formule, ali sigurno pomaže zlatno pravilo – distancirati se i malim koracima krenuti popravljati situaciju. S distance lakše uočavamo kada pretjerujemo u zabrinutosti, a i bolje vidimo ponekad apsurdnu i smiješnu stranu situacije.
Ovaj put želimo skrenuti pozornost na humor i smijeh koji su naše oružje. Nije to ništa novo ni spektakularno – humor je svojstven ljudskom rodu, a o smijehu koji blagotvorno utječe na rad srca i raspoloženje koje onda utječe i na imunitet i tako dalje u krug, slušamo i čitamo često. Humorom se uzdižemo iznad vlastite nevolje pa zašto propustiti priliku da se narugamo svojim strahovima.
Humorom se uzdižemo iznad vlastite nevolje pa zašto propustiti priliku da se narugamo svojim strahovima.
Humor je uz sublimaciju i altruizam jedan od zrelih mehanizama obrane. Prema Sigmundu Freudu i Anni Freud, mehanizmi obrane su automatski obrasci ponašanja koje razvijemo sazrijevajući, a koristimo ih kada smo suočeni s unutarnjim sukobima ili vanjskim stresorima. Pomažu sačuvati samopoštovanje i psihički integritet pojedinca. Logoterapijsko mišljenje je da nismo determinirani pa se za zrele mehanizme obrane možemo odlučivati slobodnom voljom, korisni su ako ih upotrebljavamo u pravo vrijeme i kada su za određenu situaciju smisleno rješenje.
Ne možemo svi biti prirodno duhoviti, nasmijavati druge ni pričati viceve. Ne radi se ovdje o tome. Ono što svi imamo kao dar je možda skriveno pa ga, poput tajnog oružja, trebamo otkriti – sposobnost da se nasmijemo na vlastiti račun. Razloga je onoliko koliko ih možete uočiti oko sebe i u sebi. Možemo li pronaći nešto smiješno u dugom čekanju u ambulanti za pregled, u svojoj usredotočenosti na simptome, u predrasudama koje prate našu bolest pa i nas same? Ima tu materijala i za smijeh. Makar i kratki smijeh, naizgled malo, ali snažno djeluje i trenutačno poništava strah. Strah i smijeh ne mogu postojati istovremeno, poništavaju se. Ako vam ne djeluje tako, ako vam se čini da se strah tek malo povukao u pozadinu, sjetite se toga trenutka dok se smijete, opuštaju se mišići, potiče se lučenje endorfina, smanjuje se stres jer nas smijeh vraća u sadašnji trenutak. Koliko god mali isječak vremena to bio, vrijedi, jer svaki trenutak proveden u smijehu umjesto u strahu se itekako računa i ima smisla. Osim situacija u kojima sebe i okolnosti oko sebe gledamo kroz humor, on nam može pomoći i u komunikaciji s drugima.
Vježbajmo humor da bismo zaštitili sebe. Zbog svojih često nepredvidivih tegoba s kojima se zbog bolesti suočavamo češće od ljudi u svojoj okolini, često imamo osjećaj nerazumijevanja, što nas može odvesti u osjećaj povrijeđenosti. Treba nam snage da ublažimo greške u komunikaciji da ne bi izgubili svoju unutarnju ravnotežu. I tu možemo pokušati neku ružnu situaciju osloboditi grča humorom na vlastiti račun, taj je najbezazleniji. Naša spremnost da na provokaciju odgovorimo humorom dolazi iz svijesti o unutarnjem nedodirljivom dostojanstvu. Rečenice drugih koje nas mogu povrijediti veliki su test za nas. Ako ih sa humorom vratimo pošiljatelju, a da ni nama ni njemu ne ostave ni ogrebotinu, prošli smo test. Ili kako je rekla austrijska psihijatrica i logoterapeutkinja Elisabeth Lukas: „Neizvještačeno, srdačno, nesarkastično i nepodrugljivo smijanje je vrhunski terapeutik, vitaminska injekcija kojoj nema ravne.“
Za kraj stari vic: Doktor kaže pacijentu: Loša vam je krvna slika! Pacijent mu odgovori: Ma pustite tu sliku doktore, pogledajte kako mi je dobra profilna :).
Slavica Bibić, logoterapeutkinja
Izjava odricanja
Besplatne informacije na našoj web stranici sastavljene su prema našim najboljim saznanjima kako bi zainteresiranim čitateljima pružile početni uvid u moguće bolesti i mogućnosti liječenja. Namijenjene su isključivo u informativne svrhe i ni u kojem slučaju ne zamjenjuju osobni savjet, pregled ili dijagnozu ovlaštenih liječnika.
