Priča o mojoj bolesnoj jetri počinje puno prije od operacije žuči koju sam imala na drugoj godini studija. Danas, poznavajući sve učinke bolesne jetre na organizam, znam da bolest nosim još od najranijeg djetinjstva, jer sam imala krhke kosti i još u vrtićkoj dobi trpjela teške glavobolje. Neurološke pretrage nisu pokazale ništa ni tada, ni još u puno navrata kasnije kad bih se javila liječniku radi migrena.
Kroz cijelu srednju školu imala sam jake žučne napadaje, a za terapiju sam imala samo tablete protiv bolova jer moja liječnica zbog dobi nije sumnjala u jetru i žučne kamence. Kad su mi ih kao studentici napokon utvrdili, brzo sam ih operirala, ali nalazi mojih jetrenih enzima nikad nisu bili u normali.
Uslijedile su godine učestalih odlazaka liječniku, četiri biopsije jetre, svaka s različitom dijagnozom, a bez terapije, nekako se stalo na primarnoj bilijarnoj cirozi. Pokušana je terapija kolhicinom i medrolom, no učinak je bio tako loš po opće stanje da su oba lijeka ubrzo ukinuta.
Naučila sam živjeti s bolešću. Odstudirala, zaposlila se, udala, rodila, podigla i odškolovala sina, odradila puni radni staž do starosne mirovine. Liječničke kontrole sve to vrijeme nisu mi davale odgovor ni terapiju za ono što sam nosila kao “difuznu leziju jetre nepoznate etiologije”, “autoimunu bolest jetre” s preklapajućim varijantama bolesti… Terapija? Manje više nikakva, dok već pri kraju sinovog fakulteta nisam otišla u privatnu internističku kliniku gdje mi je propisan ursofalk. Liječnik me odatle uputio na KBC Rebro k mladoj, sjajnoj internistici koja me pratila dalje.
Do prije tri godine nisam imala značajnijih simptoma, no onda su nastupili odjednom – i krvarenje iz jednjaka i nakupljanje tekućine u trbuhu, žutilo kože. Godinu dana nakon prvog izbacivanja tekućine iz trbušne šupljine sve se ponovilo i odmah sam upućena u program pripreme za transplantaciju.
Jetru sam dobila nakon nekoliko mjeseci. Bio je ponedjeljak navečer, 13. ožujka 2024. Taman sam se s psima vratila iz šetnje kad je zazvonio mobitel i liječnica s druge strane linije me pozvala da hitno dođem u kliniku jer imaju jetru za mene.
“Pobogu”, pomislila sam. “Kamo ću s psima u ovo doba?” Živim sama već neko vrijeme i psi su mi sve na svijetu, tako da bez njihovog zbrinjavanja nisam ni pomišljala što ću sa sobom. Providnost se pobrinula, psi su otišli na čuvanje u najbolje ruke, a ja sam se uputila na Rebro s ručnom torbom i par osobnih sitnica.
Uskoro će se navršiti godina dana s novom jetrom. Sve je drukčije. Od svega mi je, navikloj na putovanja i prilično nemirnog duha, najteže mirovati i disciplinirano odlaziti na kontrole, jer, uza svu ogromnu zahvalnost, baš nikako ne volim bolnice, ambulante, doktore…. baš nikako.
Nadam se da će se odlasci u bolnicu prorijediti, oporavak teče dobro, trudim se da bude još bolje. Imam previše planova i želja i jednostavno ne vidim ostatak života u neaktivnosti i rezigniranom predavanju rutini.
Nije dozvoljeno prenositi priče pacijenata objavljene na ovoj stranici bez naše isključivo pisane dozvole. Za sva pitanja možete nas kontaktirati na info@rijetkebolestijetre.hr.
