Amina Kara je sa 17 godina dobila dijagnozu autoimunog hepatitisa. S nama dijeli svoju priču o snazi obitelji u trenutku kada joj je bila potrebna transplantacija jetre.
Imala sam samo 17 godina kad se moj život iznenada promijenio. Do tada sam bila potpuno zdrava nisam imala nikakvih simptoma, nikakvih znakova da bi nešto moglo biti loše. Sve je izgledalo sasvim normalno, dok jednog dana nisam primijetila da su mi noge otekle. U početku sam mislila da je to nešto prolazno, možda su otekle od umora ili stajanja. Međutim, kako su dani prolazili, otok nije nestajao. U jednom trenutku, život koji je do tada bio bezbrižan, pretvorio se u neizvjesnost. Bilo je mnogo pitanja i strahova, ali zanimljivo je da nikada nisam plakala. Ne zato što sam bila hrabra u svakom trenutku, nego zato što sam odlučila kako neću dopustiti da me strah slomi. Imala sam vjeru da će sve biti dobro i ogromnu podršku obitelji koja me nije napuštala ni na trenutak. Tad su doktori počeli s nizom pretraga i ubrzo je postalo jasno da je moj problem mnogo ozbiljniji, odnosno da se radi o autoimunom hepatitisu – otkazivala mi je jetra. Niz pretraga u mom gradu Mostaru trajao je dobrih 3 mjeseca. Došao je taj dan kada su mi javili da me prebacuju za Zagreb – strah, tuga, bile su prisutne razne pomiješane emocije, neopisiv osjećaj…
Taj je trenutak bio šok za cijelu moju obitelj. Iako sam bila tinejdžerica, nekako sam u sebi osjećala mir. Nisam plakala, nisam očajavala. Možda zato što sam znala da moram biti jaka — za sebe, ali i za sve one koji su me voljeli.
Najveće iznenađenje i najveći blagoslov u svemu tome bio je moj brat. Bez razmišljanja je rekao: „Ako joj treba jetra, srce sve uzmite od mene“
Donirao mi je dio svoje jetre i time mi doslovno spasio život. To nije bio samo medicinski čin, to je bio čin najdublje ljubavi i povezanosti između brata i sestre. Nikada neću moći dovoljno zahvaliti za ono što je učinio, ali i znam da on to nije napravio zbog moje zahvalnosti, već zato što sam mu ja važna.
Operirani smo na Rebru, tim doktora je stvarno napravio odličan posao i na tome smo im jako zahvalni… Također, medicinske sestre su bile sjajne, pružale su ogromnu podršku meni i bratu.
Čim sam se probudila pitala sam: „Gdje mi je brat?“ a rekli su mi da je i on odmah pitao za mene.
Sam susret mene i njega nakon svega bio je jako emotivan, neopisiv.
Sama transplantacija i oporavak nisu bili laki. Bilo je trenutaka straha, neizvjesnosti i boli, ali kroz sve to smo prolazili s osmijehom. Bili smo vedri, držali se pozitivnog duha i vjerovali da će sve biti dobro. I bilo je.
Kažu da su neka iskustva istovremeno i najteža i najljepša u životu, sad to potpuno razumijem. Moja bolest mi je pokazala koliko sam jaka, koliko je moja obitelj složna, koliko je ljubav stvarna i moćna.
Danas živim svoj život zahvalna za svaki dan, za svoje zdravlje i za svog brata koji mi je pokazao što znači prava ljubav i hrabrost.
Nije dozvoljeno prenositi priče pacijenata objavljene na ovoj stranici bez naše isključivo pisane dozvole. Za sva pitanja možete nas kontaktirati na info@rijetkebolestijetre.hr.
