Slavica Bibić je ubrzo nakon odlaska u mirovinu, u 66. godini, dobila dijagnozu primarnog bilijarnog kolangitisa i autoimunog hepatitisa. Imala je drukčiju viziju svog života u mirovini, no kako kaže život je imao svoje planove. Kroz studij logoterapije, našla je poticaj i alate za promjenu percepcije, traženju dobra i smisla u svim situacijama. Hvala Slavice na dijeljenu svog puta!
Te pandemijske 2020. godine zabolio me kuk tako jako da sam počela razmišljati o tome kako organizirati svakodnevicu u novim okolnostima. Imala sam 65 godina i mislila sam da sam se dobro pripremila za život u mirovini. Planirala sam razne aktivnosti za koje prije nisam imala vremena, ali život je imao svoje planove koji su, osim aktivnosti, uključivali bolesti, pandemiju i potres.
Živim sama i kretati se otežano vodi u panični strah od ovisnosti o tuđoj pomoći. Aktivnosti su naglo prekinute zbog pandemije, ali i zbog nemogućnosti hodanja; zamijenile su ih razne pretrage i fizikalna terapija. Nakon nekoliko pogrešnih dijagnoza i nekoliko RTG snimanja, tek je magnetska rezonanca pokazala frakturu kuka s nekrozom kosti, za koju su me svi doktori pitali kad i kako sam pala. A nisam pala; uzrok je bio negdje drugdje. Fizijatrica me poslala na analizu krvi koja je pokazala hipergamaglobulinemiju i uputila me na daljnju obradu.
Tada je započelo lutanje, od mladih doktora koji su se držali za glavu dok su čitali nalaze: jedan me pitao pijem li, dok su se drugi tome čudili. Slijedili su novi nalazi, snimanja, ultrazvuk koji je pokazao masnu jetru, doktor koji je proučavao sve nalaze pola sata i dao mi tablete za masnoću… i tako u krug, od imunologa do endokrinologa pa do gastroenterologa. Za svaku pretragu trebalo se probiti kroz zdravstveni sustav. Razumijem i to – rijetke bolesti su takve, na njih se posumnja zadnje, pogotovo kad u nalazima nisu ispunjeni svi uvjeti za dijagnozu.
Bila sam u procesu povratka u Split iz Zagreba, gdje sam radila nakon mirovine. Moja nova liječnica nazvala me i rekla da su mi nalazi krvi loši te da dođem što prije – da treba spašavati jetru dok se još nešto može spasiti. Na njezinu preporuku, dospjela sam na pregled kod druge, divne liječnice koja me uputila kod treće na elastografiju pa biopsiju.
Biopsija je potvrdila dijagnozu PBC/AIH (primarni bilijarni kolangitis – ranije primarna bilijarna ciroza i autoimuni hepatitis) u uznapredovalom stadiju. Imam ne jednu, nego dvije autoimune, neizlječive, kronične bolesti jetre za koje nisam ni znala da postoje. I tko zna koliko ih već godina imam. Usput sam skupila još nekoliko dijagnoza, a broj tableta koje svakodnevno pijem narastao je na 15. Kako ih rasporediti, kako se podnose međusobno, što jesti, kako dalje? Pitanja ne nestaju nego se množe. Razni simptomi koje sam pripisivala godinama i drugim bolestima koje sam već imala sada su dobili novo ime. A lijekovi su dodali razne nuspojave, tako da je živjeti kao dosad postalo nemoguće. Trebalo je prihvatiti nove dijagnoze i pronaći način kako se nositi s njima i tegobama koje sama po sebi nosi treća dob.
Izazovno, ali srećom, istovremeno sam dobila i moćan pomoćni alat. Početak pretraga zatekao me u jednom posebnom stanju, stanju ushita zbog ponovnog učenja. Bila sam na drugoj godini edukacije iz logoterapije i egzistencijalne analize pa sam pretrage odrađivala kao da se ne radi o meni. Nakon što sam odradila radni vijek u struci za koju sam se zbog životnih okolnosti odlučila, u mirovini sam upisala edukaciju iz jednog psihoterapijskog pravca, nečega bliskog psihologiji koja je bila moja davna želja, neostvarena u mladosti. To je psihoterapijski pravac koji je utemeljio Viktor Frankl, učenik Sigmunda Freuda, bečki filozof i psihijatar. Pravac se zove logoterapija, a polazi od toga da je pokretač čovjeka njegova volja za smislom (logos), zbog koje, ako zna zašto, čovjek može izdržati sve što život od njega traži. Učiti o traganju za smislom u svakoj situaciji, pa i u patnji, a živjeti drugačije, nije bila opcija. Uz obavezne vježbe i praktični dio studija, imala sam priliku sve naučeno provjeriti na sebi. Kako ne pasti u samosažaljenje, kako se nositi sa strahom, kako se boriti s teškim danima, crnim mislima i padovima. Pravo pitanje nije bilo zašto mi se ovo događa, nego što ću ja napraviti s tim što mi se događa. Sklona melankoliji i pesimizmu, ovim studijem izazvana sam na promjenu percepcije, na uporno traženje dobra sada i ovdje i smisla u svim situacijama.
Logoterapija me naučila da, kad nismo u stanju promijeniti situaciju, izazvani smo promijeniti sebe. Naučila sam da bez obzira na okolnosti imam slobodu promjene stava prema teškim okolnostima, a to je nešto što mi nitko ne može oduzeti. Zovem se Slavica; slavljenje svakog dana kao da je zadnji zapisano mi je u imenu. Uspijevam li? Teško pitanje – to je borba s usponima i padovima. Prošle godine sam diplomirala, ali time potraga za smislom nije prestala. Trenutno prepoznajem kao zadatak koji mi život postavlja, a koji ima najviše smisla u ovim okolnostima, to da dijelim svoja iskustva s drugima kroz aktivnosti ove naše Zaklade. Možda nam je bolest srušila planove i život kakav smo imali prije nje, ali kako kaže Viktor Frankl: „Kroz ruševine se najbolje vide zvijezde“.
Nije dozvoljeno prenositi priče pacijenata objavljene na ovoj stranici bez naše isključivo pisane dozvole. Za sva pitanja možete nas kontaktirati na info@rijetkebolestijetre.hr.
